Petrova malovjernost

Autor: Fra Ivan Šarčević

Srijeda, 9. lipnja 2010.

Dvoličnost ili, kako religioznim rječnikom govorimo, licemjerje jest opaki, unutarnji neprijatelj vjere. To je ono stanje ljudskoga duha i ponašanja koje označava čovjeka koji jedno misli a drugo govori i radi. Licemjerje nije jednostavno prepoznati. Ima različitoga licemjerja: najčešće je ono iz straha, a najopakije je licemjerje iz koristoljublja, ugode i sebičnosti.

Među Isusovim učenicima Petar se uvijek isticao kao najgorljiviji ali i kao onaj koji je bio mnogo jači na riječima nego u stvarnosti. Petar je – izvještavaju nas Evanđelja – s oduševljenjem sve prihvaćao što bi Isus govorio i radio, a onda bi se često prvi pokolebao. Bilo je kod njega puno straha, ili kako Isus veli – malovjernosti.

Poznata je zgoda Petrova odricanja, trostruke zataje Isusa u dvorištu velikoga svećenika. Sluškinja i drugi skupljeni oko vatre prepoznali su Petra. Prepoznali su ga da je iz poganske Galileje, Galilejac, prepoznat je po jeziku, viđen je u Isusovu društvu, viđen je u Maslinskom vrtu kad je Isus uhićen, kad je potegao mač. Petar je – najvjerojatnije u strahu – zanijekao sve svoje – i svaki odnos s Isusom.

Licemjerje je uvijek neko nijekanje sebe samoga. Redovito iz straha ili koristoljublja. Baš je više nego tužno zanijekati i sebe i prijatelja.

Svi mi imamo sličnih zataja kojih se ne volimo ni sjećati. I svi smo bili u situacijama kada smo lagali, nijekali i svoje (možda nisko) podrijetlo, svoj (možda zaostali, neuki) jezik i svoju možda nedovoljno moćnu vezu s Isusom, dakle svoje čovještvo. Neki čak u svojim biografijama nikada neće spomenuti odakle su, gdje su se rodili, gdje školovali, ili će navesti neki važniji grad, neće kazati s kim su se družili, prijateljevali, jer im to ne donosi korist a mogu i loše proći. Koliko je ljudi koji iz želje za političkim ili ekonomskim probitkom niječu sebe same, preziru svoju povijest, svoj zavičaj, svoj jezik, svoja poznanstva, brišu svoju osobnu i kolektivnu memoriju.

Ima ljudi koji u društvu drugih idu i dalje od Petra. Oni ne samo da zaniječu da išta imaju sa svojim prijateljem, nego se još i pridruže optužbama drugih, a dobro znaju da njihov prijatelj nije takav kakvim ga drugi optužuju i osuđuju.

Petar se, ipak, znao pokajati. Mnogi od nas međutim prelazimo preko vlastitih zataja prijatelja kao nečim normalnim. Smatramo to čak našim uspjehom, nužnom snalažljivošću.

Isus je od svojih učenika tražio da budu prijatelji, da se osove u svojoj osobnosti, da izgrade karakter, da budu čvrsti i postojani a ne licemjerni i malovjerni, da za svoja uvjerenja i prijatelje budu spremni makar nešto pretrpjeti, pa i založiti i život.